A

B

C

E

G

I

J

K

L

M

N

O

P

R

S

T

U

V

Z

Y

...........................................................................................................................

> P

Pakt o stabilnosti (Stability Pact/Pact de stabilité)

Strateški cilj Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu, političkog dokumenta usuglašenog 10. lipnja 1999. godine u Kölnu, jest stabilizacija u regiji putem približavanja zemalja jugoistočne Europe euroatlantskim strukturama i jačanje međusobne suradnje. Pakt postavlja okvir za suradnju država regije jugoistočne Europe, država članica EU, SAD-a, Ruske Federacije i međunarodnih organizacija (OESS-a, Vijeća Europe, UN-a, NATO-a, Zapadnoeuropske unije - WEU, Visokog povjerenstva Ujedinjenih naroda za izbjeglice - UNHCR i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj - OECD), uključujući i međunarodne financijske institucije (MMF, Svjetsku banku, Europsku investicijsku banku i Europsku banku za obnovu i razvoj) te regionalne inicijative (Royaumont proces, Gospodarsku suradnju crnomorskih zemalja - BSEC, Srednjoeuropsku inicijativu - CEI, Inicijativu za suradnju u jugoistočnoj Europi - SECI i Proces suradnje jugoistočne Europe - SEECP). U Republici Hrvatskoj je za koordinaciju svih aktivnosti u vezi s Paktom zaduženo Ministarstvo vanjskih poslova.

Peti/Šesti okvirni program (Fifth/Sixth Framework Programme/Cinquième/Sixiéme programme cadre)

Peti, tj. šesti okvirni program temeljni je instrument provedbe zajedničke politike Europske unije namijenjene poticanju istraživanja i tehnološkog razvoja. Ovaj program pomaže pri organizaciji suradnje između sveučilišta, istraživačkih centara i industrija (uključujući i mala i srednja poduzeća), te pruža financijsku podršku za njihove zajedničke projekte. Peti okvirni program nastavlja se na prethodne višegodišnje okvirne programe (prvi, drugi, treći i četvrti), a postavljen je za razdoblje od 1998. do 2002. godine s proračunom od oko 15 milijardi eura. U srpnju 2002. godine predstavljen je Šesti okvirni program (2003.-2006.), čiji proračun iznosi 17,5 milijardi eura. U Republici Hrvatskoj je za suradnju u sklopu ovog programa EU zaduženo Ministarstvo znanosti i tehnologije.

Phare

Phare program pomoći ustanovljen je 1989. godine, nakon pada komunizma u srednjoj i istočnoj Europi, s ciljem gospodarske obnove zemalja u regiji. Isprva je obuhvaćao samo Poljsku i Mađarsku, no s vremenom se proširio na današnjih 13 zemalja srednje i istočne Europe korisnica sredstava Phare programa (uz Poljsku i Mađarsku, to su i: Albanija, Bugarska, Češka, Estonija, Makedonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija, pri čemu je u Albaniji i Makedoniji 2000. godine Phare zamijenjen programom CARDS). Osim pomoći u obnovi gospodarstava tih zemalja (posebice u području izgradnje infrastrukture, razvoja privatnog sektora i pomoći poduzećima, obrazovanju, usavršavanju i istraživanju, zaštiti okoliša i nuklearnoj sigurnosti te restrukturiranju poljoprivrede), Phare je glavni financijski instrument predpristupne strategije za deset zemalja srednje i istočne Europe, koje su podnijele molbu za članstvo u Europskoj uniji. Ciljevi Phare programa za razdoblje 2000.-2006. prvenstveno su usmjereni na izgradnju institucija neophodnih u procesu približavanja europskim integracijama te financiranje investicija u zemljama kandidatima za članstvo.

Postupak suodlučivanja (Codecision procedure/Procédure de codécision )

Postupak suodlučivanja vrsta je procedure donošenja odluka (uz postupak konzultacije, postupak suradnje te pristanak Parlamenta) uveden Ugovorom iz Maastrichta. Tim se postupkom Europskom parlamentu daje veća moć u usvajanju pravnih instrumenata zajedno s Vijećem Europske unije. U praksi, time je dana veća zakonodavna vlast Parlamentu (u odnosu na Komisiju) u ovim područjima: slobodno kretanje radnika, pravo osnivanja poduzeća, usluge, unutarnje tržište, obrazovanje (poticajne mjere), zdravstvo (poticajne mjere), zaštita potrošača, transeuropske mreže (upute), zaštita okoliša (opći program aktivnosti), kultura (poticajne mjere) i istraživanje. Ugovorom iz Amsterdama postupak suodlučivanja pojednostavljen je i proširen na područja socijalne neprihvaćenosti, javnoga zdravstva i borbe protiv pronevjera koje utječu na financijske interese Zajednice.

Pravna stečevina zajednice

Pravna stečevina Zajednice tj. acquis communautaire, franc. (skraćeno acquis), tj. pravna stečevina Zajednice, skup je prava i obveza koji sve zemlje članice obvezuju i povezuju unutar Europske unije. Acquis ne predstavlja samo pravo u užem smislu budući da obuhvaća: sadržaj, načela i političke ciljeve osnivačkih ugovora, zakonodavstvo usvojeno primjenom osnivačkih ugovora te presuda Suda Europske zajednice, deklaracije i rezolucije koje je Unija usvojila, mjere koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, mjere koje se odnose na pravosuđe i unutarnje poslove te međunarodne ugovore koje je sklopila Zajednica, kao i ugovore između zemalja članica u području djelovanja Unije. Svaka država koja želi postati članicom Europske unije mora prihvatiti odluke iz osnivačkih ugovora, i uskladiti svoje zakonodavstvo s pravnom stečevinom Zajednice.

Pristupno partnerstvo (Accession Partnership/Partenariat d'adhésion)

Pristupno partnerstvo glavni je instrument predpristupne strategije zemlje kandidata i EU (proces koji je definiralo Europsko vijeće u Luksemburgu 1997. godine), a sastoji se od određivanja prioriteta i financijske pomoći te pripreme za pregovore zemalja kandidata kroz screening. Tim se partnerstvom zajednički određuju kratkoročni i srednjoročni prioriteti na putu k punopravnom članstvu. Putem tog instrumenta također se određuje financijska pomoć EU u ispunjavanju prioritetnih ciljeva, kao i uvjeti vezani za tu financijsku pomoć.

Privremeni sporazum (Interim Agreement/Accord intérimaire)

Privremeni sporazum je sporazum kojim se uređuju trgovinska pitanja iz sporazuma o pridruživanju između EU i države potpisnice sporazuma o pridruživanju. Taj sporazum uređuje trgovinske odnose određene sporazumom o pridruživanju do njegova stupanja na snagu. Privremeni sporazum o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske, s jedne strane, i Europske zajednice, s druge strane, koji je istovremeno i dio Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a tiče se ukidanja carina i drugih ograničenja na razmjenu roba između Hrvatske i EU, primjenjuje se od 1. ožujka 2002. godine. Za razliku od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u procesu ratifikacije, Privremeni se sporazum već primjenjuje budući da su trgovinska pitanja u nadležnosti Zajednice, što znači da njegovo stupanje na snagu ne podrazumijeva i proces ratifikacije u svim državama članicama EU.

Proces stabilizacije i pridruživanja (Stabilisation and Association process/Processus de stabilisation et d'association)

U kontekstu doprinosa procesu stabilizacije zemalja jugoistočne Europe, Europska je komisija u svibnju 1999. godine predložila stvaranje procesa stabilizacije i pridruživanja za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Makedoniju i Saveznu Republiku Jugoslaviju, kojim se unapređuje do tada postojeći Regionalni pristup Europske unije prema zemljama regije. Proces stabilizacije i pridruživanja, strategija EU prema zemljama jugoistočne Europe uključuje šest elemenata: (1) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kao novu vrstu ugovornih odnosa (tzv. sporazum o pridruživanju treće generacije); (2) razvoj postojećih gospodarskih i trgovačkih odnosa s regijom i unutar regije; (3) razvoj, odnosno djelomičnu prenamjenu postojeće gospodarske i financijske pomoći (CARDS – Community Assistance for Reconstruction, Development and Stabilisation); (4) povećanu pomoć za demokratizaciju, razvoj civilnog društva, obrazovanje i izgradnju institucija; (5) korištenje mogućnosti za suradnju u raznim područjima, uključujući pravosuđe i unutarnje poslove; (6) razvoj političkog dijaloga, uključujući i politički dijalog na regionalnoj osnovi.

Proširenje Europske unije (EU Enlargement/Enlargissement de l'UE)

Proširenje Europske unije izraz je koji se koristi za proces primanja u punopravno članstvo novih članica. Od svojih početaka, Europska je unija doživjela četiri vala proširenja i posljednjih se godina priprema za peti, dosad najveći val proširenja (na baltičke zemlje te zemlje srednje i južne Europe). Ukupno 12 zemalja trenutno pregovara s EU za punopravno članstvo (Bugarska, Cipar, Češka, Mađarska, Slovačka, Estonija, Letonija, Litva, Malta, Poljska, Rumunjska, Slovenija). Uz navedenih 12 zemalja, Turskoj je priznat status kandidata za članstvo u EU. Ovako veliko proširenje predstavlja jedan od najvećih izazova za Europsku uniju jer bi u budućnosti to značilo da će EU brojati dvostruko više zemalja članica. Ciljevi su proširenja EU povećanje sigurnosti, stabilnosti te blagostanja na europskom kontinentu. Ugovorom iz Nice uređeni su odnosi i institucije u Uniji, koji će vrijediti nakon priključenja prvih zemalja kandidata.